Što podrazumijevamo pod pojmom jezična kritika (Sprachkritik)? Predmet našeg istraživanje može se definirati na sljedeći način:
Jezičnu kritiku definiramo kao praksu evaluativnog rasuđivanja o jeziku. Pod tim podrazumijevamo već objavljene i javnosti dostupne govorne iskaze u kojima se, eksplicitno ili implicitno, pojedini jezični okviri i jezično ponašanje klasificiraju kao prikladna ili neprikladna jezična konvencija, to jest jezična norma (usp. Felder/Jacob 2014, 142).
Što općenito podrazumijevamo pod pojmom kritika?
Pod pojmom kritika podrazumijevamo > ›znanstveno stajalište‹ , ili točnije, ›opis i potencijalnu procjenu fenomena s naglaskom na utvrđivanje kriterija te iznošenje vrijednosnih sudova‹. Pritom se razlikuju negativna kritika (primjedba) i pozitvna kritika (preporuka).
Kako se jezična kritika definira u germanistici?
U germanističkom jezikoslovlju se od 70-ih godina 20. stoljeća vode rasprave o tome može li se jezik lingvistički kritizirati, i ako može, na koji način? Pod pojmom jezična kritika u ovom se slučaju ponajprije misli na koncept deskriptivnog i kriterijskog opisivanja jezika u društvu. Početkom novog tisućljeća se praksa isključivo deskriptivnog i kriterijskog opisivanja i raspravljanja o jeziku, koje za svoju glavnu svrhu ima postuliranje određenih normi jezične uporabe, proširuje na nove strategije. Konkretne jezične forme koje se koriste u društvu, a imaju jezično-kritičke implikacije, identificiraju se te opisuju i komentiraju na metarazini, kako iz povijesne tako i iz suvremene perspektive. Na metarazini se nakon diskusije više ne isključuju vrednovanje i pledoaje za određenu poziciju. Istovremeno, jezikoslovci i jezikoslovke s jedne strane nastoje opisati jezičnu kritiku koja se već prakticira, dok s druge strane i sami nastoje prakticirati jezičnu kritiku, i to vodeći se lingvističkim kriterijem primjerenosti.
[spoiler title=”Jezična kritika u engleskom”]
U engleskom jeziku ne postoji pojam koji odgovara njemačkom terminu Sprachkritik, kao ni ekvivalent jezičnim institucijama poput talijanske Accademia della Crusca ili francuske Académie Française. No usprkos tome, engleski jezik ima dugu tradiciju evaluativnog rasuđivanja o jeziku koja seže do samog početka novog vijeka. Jedna od prvih jezično-kritičkih debata u Engleskoj 16. i 17. stoljeća vodila se na temu česte uporabe latinizama od strane akademika u svakodnevnom govoru, a poznata je pod nazivom inkhorn conroversy. U 18. stoljeću razvija se i tzv. complaint tradition koja se bavi vrednovanjem „dobre“ i „loše“ uporabe jezika u kontekstu preskriptivnog normiranja standardnog engleskog jezika te njegovim kodificiranjem u rječnicima i gramatikama. Procjena „dobre“ jezične uporabe vodila se jezičnim navikama obrazovanih i pismenih pripadnika viših slojeva u Londonu, Oxfordu i Cambridgeu te ključnim pojmovima propriety (primjerenost), politeness (uljudnost) i correctness (ispravnost) Političko-ideološki karakter takvih debata posebice je zamjetan u kontekstu jezično-kritičkih rasprava na temu britanskog kolonijalizma, u znanstvenom i javnom diskursu o političkoj korektnosti (political correctness) koji se javlja krajem 60-ih godina prošlog stoljeća (reakcija na rasističku, religioznu te seksističku stigmatizaciju u jezičnoj uporabi) te u debatama o ulozi engleskog kao globalnog (Global English) odnosno univerzalnog jezika (English as a lingua franca) u znanstvenoj, ekonomskoj i svakodnevnoj komunikaciji. Ovaj javni jezično-kritički diskurs protuteža je onom koji se nameće u engleskom jezikoslovlju još od 50-ih godina 20. stoljeća. Potaknut nastankom i rastućim utjecajem sociolingvistike, varijacijske lingvistike, kontaktne lingvistike, kao i jezične antropologije, razvija se i danas značajan deskriptivan neevaluativan pristup jeziku koji se fokusira na relevantnost jezične mnogostrukosti.[/spoiler]
[spoiler title=”Jezična kritika u francuskom”]
U francuskom jeziku ne postoji ekvivalent koji bi na konceptualnoj ili terminološkoj razini odgovarao njemačkom terminu Sprachkritik. No ipak, potencijalni predmet istraživanja jezične kritike obuhvaćen je djelomično unutar koncepata ‘jezičnog vrednovanja’ (Evaluation de la langue), ‘jezične politike’ (Politique linguistique), ‘jezičnog planiranja’ (Amenagement politique) i ‘zaštite jezika’ (Defense de la langue). Praksa evaluativnog jezičnog rasuđivanja, neposredno prisutna u francuskom jeziku pod nazivom bon usage, ima važnu ulogu u Francuskoj još od vremena prvog eksplicitnog opisa standardnog jezika u 17. stoljeću. U debatama iz 18. stoljeća pod nazivom Abus des Mots jezična kritika se kao društvena kritika okreće protiv upotrebe i „zloupotrebe“ pojedinih riječi. Kao što je to bio slučaj s rječnikom Wörterbuch des Unmenschen te raspravama o njemačkom jeziku koje su uslijedile, i ovdje se jezične strukture dovode u izravnu vezu s tadašnjim društvenim svjetonazorom. Raskorak između normativnih očekivanja i stvarnih jezičnih kompetencija širokih društvenih slojeva, koji postaje očit već u 19. stoljeću, kulminira uvođenjem opće školske obaveze na kraju 19. stoljeća te izravno potiče jezično-kritičke tendencije koje su u obliku vrednovanja, planiranja i očuvanja jezika i danas prisutne u francuskom jeziku. U drugoj polovici 20. stoljeća nastojanja jezične kritike postaju temom javnih rasprava te se prisilno usmjeravaju protiv utjecaja stranih jezika, posebice na razini leksika. To se osobito odražava na evaluativno rasuđivanje o jeziku od strane tradicionalnih institucija kao što je Académie Française, ali i na inicijative, odnosno izdanja novoosnovanih državnih institucija odgovornih za implementaciju jezičnih zakona na državnoj razini.[/spoiler]
[spoiler title=”Jezična kritika u talijanskom”]
Jezična kritika u smislu rasprava o primjerenoj jezičnoj uporabi se u talijanskom jeziku ponajprije susreće pod nešto općenitijim nazivima ‘jezična refleksija’ i ‘jezična debata’. Tradicionalno su se rasprave jezično-kritičkog tipa najčešće svodile na potragu za mjerodavnim nadregionalnim književnim jezikom (‘Questione della Lingua’), dok se u današnje doba jezične debate ponajviše fokusiraju na važnost talijanskog kao kulturnog jezika te ulogu anglicizama u talijanskom jeziku.[/spoiler]
[spoiler title=”Jezična kritika u hrvatskom”]
U hrvatskom se jeziku pojam jezične kritike odnosi na evaluativno rasuđivanje o jezičnoj normi te njezinoj odgovarajućoj primjeni. Pritom se u obzir uzima jezični odabir, njegov odnos spram norme kao i njegov učinak u jezičnoj zajednici. Pojam rasuđivanja o jeziku u hrvatskom pokazuje značajne sličnosti s odgovarajućim pojmom u njemačkom jeziku.[/spoiler]
Kako definiramo komparativnu europsku jezičnu kritiku?
U usporedbi s drugim filologijama, termin jezične kritike (Sprachkritik) predstavlja jedinstveno obilježje germanistike. Koncept koji se obilježava izrazom Sprachkritik nema svoj terminološki ekvivalent u engleskom, francuskom, talijanskom, hrvatskom ili španjolskom jeziku. No usprkos tome, u filologijama svih ovih jezika postoji dugogodišnja tradicija promišljanja o jeziku koje uključuje deskriptivno i normativno opisivanje, shvaćanje i procjenjivanje jezičnih navika, koje se nakon razmatranja s lingvističkog (znanstvenog) i laičkog stajališta prihvaćaju ili odbacuju. Za razliku od germanističke tradicije, filološke tradicije drugih jezika mnogo su otvorenije kada je riječ o donošenju vrijednosnih sudova i rješavanju jezičnih dvojbi i spornih pitanja.
Naša definicija jezične kritike kao prakse evaluativnog rasuđivanja o jeziku nastoji obuhvatiti napet odnos između isključivo deskriptivnog poimanja jezičnih fenomena (lingvistička perspektiva) i vrednovanja istih (očekivanja javnosti zainteresirane za jezična i politička pitanja). Iz tog razloga termin evaluativan označava ›određivanje vrijednosti na vrijednosnoj skali‹, no i ›ocjenu u odnosu na idealnu vrijednost‹. U tom kontekstu, definicija Jezična kritika je praksa evaluativnog rasuđivanja o jeziku podrazumijeva lingvistički i laički opis te ocjenu različitih mogućnosti jezičnog izražaja (jezične nedoumice, sporna pitanja itd.). Javnim iznošenjem kriterija i argumenata jezikoslovci i javnost zajednički doprinose jezičnoj svijesti u društvu (usp. Janich 2004).
Što podrazumijevamo pod europskom jezičnom kritikom? Predmet našeg istraživanja definiramo iz europske perspektive:
Ova nadasve ambiciozna etiketa europske jezične kritike ima za svoj cilj promicanje određenog programa, ali ne i postuliranje njegove provedbe. Spomenuti kontekst smatramo izuzetno značajnim u svim jezicima. Imajući na umu kompleksnost popratnih fenomena, odlučili smo koncentrirati se na nekolicinu jezika koje smo u mogućnosti analizirati zahvaljujući Europskom centru za lingvistiku (Europäisches Zentrum für Sprachwissenschaften) te resursima institucija koje s njime surađuju, a to su: Fakultet modernih jezika Sveučilišta u Heidelbergu (Neuphilologische Fakultät der Universität Heidelberg) i Institut za njemački jezik u Mannheimu (Institut für Deutsche Sprache in Mannheim).
Europska jezična kritika ima dvojaku funkciju: pored opisivanja (odabranih) jednojezičnih i (ponekad) nacionalnih jezičnih praksi, osobito nas zanima europska komparativna perspektiva, točnije, sistematična usporedba srodnih jezičnih fenomena iz povijesne i suvremene perspektive. Sukladno tome, nastojimo donekle razjasniti nepotpunosti u znanstvenim istraživanjima te ispuniti znanstveni desiderat. Prije svega, bavimo se opisom jezične kritike u Europi te stremimo razradi jedinstvenog jezično-kritičkog okvira. U manjoj mjeri i sami prakticiramo jezičnu kritiku (kao primjerice u debati oko korištenja sintagme crnački kralj (Negerkönig) u dječjoj književnosti).
U tom kontekstu prema Bäru (2002) zagovaramo „učvršćivanje i institucionalno utemeljenje jezične kritike u Njemačkoj“ (Bär 2002, 241), ali prije svega u Europi. Pritom se ne misli na osnivanje središnje institucije koja bi se bavila normiranjem jezika po francuskom ili talijanskom modelu, već na platformu za raspravu i razmjenu informacija koja bi na međujezičnoj i međunarodnoj razini objedinila sveučilišta i intelektualne krugove. Platforma Eurоpäische Sprachkritik Online trebala bi doprinijeti tome cilju.