U hrvatskom

Ovdje možete naći sažetke članaka koji su objavljeni u internetskom priručniku, a bave se konceptima induktivno izvedenima iz pojedinih jezičnih kultura. Pod tim podrazumijevamo osnovne jezično-kritičke teme kao primjerice „Jezično normiranje i jezična kritika”, „Standardizacija i jezična kritikaˮ ili „Jezični purizam i jezična kritikaˮ. Pritiskom na poveznicu „Jezična kritika – europski” prelazite na stranicu s komparativnim člancima koji obrađuju ove teme iz jezično- i kulturološko-komparativne perspektive (u njemačkom, engleskom, francuskom, talijanskom i hrvatskom jeziku).


Novi članak:

Jezični purizam i jezična kritika u hrvatskom jeziku

Abstract. Osnovna karakteristika hrvatskog jezičnog purizma je njegova uska povezanost s hrvatskim osjećajem nacionalne pripadnosti i nacionalne svijesti koje su pak uvijek u međuodnosu s političkom, kulturološkom i društvenom situacijom. Izbacivanjem stranih riječi iz hrvatskog jezika, koje su se onda prevodile na hrvatski ili zamjenjivale već postojećim rije čima, nastojalo se tako očuvati jezični i nacionalni integritet. Ovisno o političkoj situaciji jezični se purizam usmjeravao protiv elemenata iz različitih jezika (prvenstveno talijanskog u 16. i 17. stoljeću, turskog u 18. stoljeću, njemačkog, talijanskog i mađarskog u 19. stoljeću, srpskog u 20. i engleskog u 21. stoljeću). Budući da je purizam u hrvatskom jeziku često povezan s desnim političkim ideologijama te mu se pripisuje pretjerani nacionalizam, isti se često kritizira pa se tako suvremene jezičnokritičke rasprave uglavnom kreću unutar napetog međuodnosa između dvaju polova: purizma i apurizma.

Cjelovite članke koji se mogu citirati pročitajte i preuzmite ovdje.

“Jezični purizam i jezična kritika u europskoj perspektivi”


Standardizacija i jezična kritika u hrvatskom jeziku

Abstract. Razvoj hrvatskog književnog jezika obilježen je dugom poviješću i kontinuiranom jezičnom tradicijom koja svoje početke bilježi već u 11. stoljeću. Ideja hrvatske nacionalne svijesti i osjećaj nacionalne pripadnosti postaju još od toga vremena glavna pokretačka sila u razvoju hrvatskog jezika i njegove standardizacije. Uzimajući u obzir takvu povijesno- -političku pozadinu, procesi normiranja i standardizacije hrvatskog jezika sa sobom uvijek nose jednu ideološku, političku i simboličnu dimenziju te stoje u uskom međuodnosu s jezičnom kritikom, promišljanjem o jeziku i jezičnim purizmom. Tako se stvara tipična dinamika otvorenog rasuđivanja o jeziku u Hrvatskoj: jezičnokritičke rasprave bave se uspostavom jezične norme, pri čemu se oblici koji odstupaju od norme kritiziraju i istovremeno označavaju kao manje „hrvatski“. Na taj način stvara se u hrvatskom jeziku međuodnos između pokušaja standardizacije jezika i socijalnih i političkih promjena.

Cjelovite članke koji se mogu citirati pročitajte i preuzmite ovdje.

“Standardizacija i jezična kritika u europskoj perspektivi”


Jezična norma i jezična kritika u hrvatskom jeziku

Abstract. Kritika jezičnih normi kao rasuđivanje o prikladnosti jezika postoji u hrvatskom jeziku još od početka književnog jezika u renesansnom razdoblju. Promišljanje o varijetetima i kvaliteti hrvatskog jezika, koje se temelji na rasprostranjenosti i sposobnosti književnog izražaja, datira implicitno (u smislu izbora varijeteta) od kasnog 16. i ranog 17. vijeka. Već 1595. godine pojavio se Rječnik pet najuglednijih europskih jezika Fausta Vrančića, među kojima je i dalmatinski hrvatski koji uključuje jezično blago nekolicine varijeteta. Pored toga inkluzivnog leksičkog modela javljaju se i rana gramatička razmišljanja o rasprostranjenosti i kulturnom značenju varijeteta. Prvu hrvatsku gramatiku napisao je godine 1604. Bartol Kašić dajući prednost najrasprostranjenijem dijalektu, iako to nije bio njegov vlastiti dijalekt. Takva promišljanja bivaju eksplicitno formulirana u  18. stoljeću te daju temelj standardizaciji u 19. stoljeću. Od kodifikacije početkom 19. stoljeća možemo govoriti o jezičnoj normi. Stručni izrazi jezična kultura i jezična pravilnost upotrebljavaju se od (relativnog) etabliranja jezične norme početkom 20. stoljeća. Eksplicitna kritika jezičnih normi razvija se šezdesetih godina dvadesetog stoljeća (Katičić 1963,1965), sedamdesetih godina usmjerava se na adekvatnost pojedinačnih jezičnih izjava, osamdesetih dobiva na zamahu, da bi 1990-ih godina tijekom restandardizacije jezika postala vrlo prominentnom. U novije doba, od ponovnog etabliranja hrvatske norme, nastaje veći broj publikacija o jezičnoj pravilnosti (primjerice Pranjković 2010: Ogledi o jezičnoj pravilnosti).

Cjelovite članke koji se mogu citirati pročitajte i preuzmite ovdje.

“Jezična norma i jezična kritika u europskoj perspektivi”